U NAŠOJ DOLINI 

Tu se uvijek pjevalo i veselit se znalo,

Tambure su svirale, a kolo igralo.

Kad su bili blagdani najljepše se nosi,

Djevojke u crkvu išle s bosiljkom u kosi.

Momci noću pjevali kroz ta naša sela,

Dok pronađu djevojke od sijela do sijela.

Kukuruzi  kada su se kopali ili žita žela

Korpu s ručkom na glavi, nosile su žene

 Iz dolinskih sela.

One  žurno hode sve puteljke da prođu

Da bi mogle na vrijeme

U polje da dođu. 

Između Novog Sela i Doline, Osorna je naša

Preplavljena ljepotom lopoča i šaša.

Čunom i čamcem po njoj se plovilo

Ribu i divlje patke lovilo. 

To što se dogodi, vrijeme bol ne mijenja

Žalit će zbog toga, naša pokoljenja.

Nikad nitko pomislio nije što Dolinu čeka

Da će suze teći  ko' duboka rijeka. 

Da bi ljudi skupa bili, iz tog našeg kraja

Mican u dolinskoj Suzi sve mostove spaja. 

                                                     Adelaide, 4. 11. 2006.                                                             Terezija Oršulić 

Bila je već debela večer, kad mi je zazvonio mobitel i nametnuo klasično pitanje: - Tko je sad, u ova doba!?

Pogledala sam i vidjela da me zove prijatelj kojeg u Dalmaciji prozvasmo Pegula (Baksuz).

- Što li se dogodilo? Sumnjala sam da je nešto ružno… ali moje sumnje su vrlo brzo riješene. Rekao mi je otprilike ovako:

- Luce, imam jedan zadatak za tebe. Čuj, trebalo bi napisati par riječi o tvom «izletu u nepoznato» ovoga ljeta, negdje oko Velike Gospe!

- Znala sam! Odmah sam shvatila na što cilja i to mi je koma, al' eto - 'oću!

Obećala sam napisati nekoliko redaka teksta i tako nastade ova moja priča koja slijedi…

Već nekako godinama promatram oduševljenje, slušam hvalospjeve i gledam iskre u očima moga prijatelja Pegule kad priča o vrbama, livadama, grobljanskoj kapeli, Gradini, bajeru Save i pogađate –  svojoj rodnoj Dolini.

Puno puta sam se pitala: Što je to tamo tako specijalno? Pokušala sam shvatiti: To je njegovo selo, djetinjstvo, život… i to je to! Stari, klasični osjećaj od vajkada poznat…

Ali nisam mogla ni zamisliti kako neki kraj, koji je potpuno različit od mojega, može tako urast u kožu, u dušu! Je li to zbog ljudi ili …!? – Ne znam.

I, jer sam konačno vidjela tu Dolinu,  makar za početak ću je s pravom zvati Dolina Suza.

Zašto?

Kao umorni putnik pješak Sunce se stropoštavalo na noćni počinak. Ovog popodneva oblaci su se prilično razbili i očekivao se, a još više priželjkivao, prestanak višednevne kiše.

«O Julo», čuo se iz šupe Ivin pomalo hroptavi glas da li ti vidje kako Sunce zađe, čini mi se za «zastavu», a ne za «dasku» od oblaka? Ipak, slabe su nam nade u prestanak ovog kijameta».

«Nisam vidjela, Ivo, tek sam sada izašla», odgovori Jula i nastavi da, radi svake sigurnosti, po «dajaku» na trijemu natiskano prostire dječju odjeću kišom dobrano navlaženu, a ne na praznom štriku mimo nadstrešnice.

Petrolejka je nejako obasjavala prostor nevelike kuhinje, dok je mama žurno pripremala večeru. Malo je zakasnila, jer je tek prije kakvih petnaestak minuta prikočila singericu; morala je završiti šivanje haljine nekoj djevojci iz Gornje Doline, koja joj je potrebna već za sutra, jer se priprema za odlazak u posjetu rođacima negdje tamo preko Save – u Slavoniji. Još dok je bila pri završetku šivanja, čuo sam mamin komentar izgovoren šapatom, kao samoj sebi: «Evo ću ja ispuniti svoje obećanje, ali samo da sutra ti, Milka moja, imadneš sreće sa prevozom; samo da se neko od mlinara usudi da te preveze preko Save ovako široke i gotovo stalno valovite; kažu da se vide biljavke na skoro svim valovima koje ovi' dana ustoka i madžar podiže uvis i iznad pola metra.»

Godina 1991.  donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti na BiH.

            Velik dio vojnih snaga s naoružanjem prigodom povlačenja iz Slovenije i Hrvatske ostao je u Bosni i Hercegovini. Tako je naša republika postala velika vojarna. Vojsku čine redovni vojnici i rezervisti, mahom domaći Srbi, te Srbijanci i Crnogorci. Njihov boravak u nekim područjima izazivao je ispade, stvarao nemir među domaćim stanovništvom, posebno u Hercegovini. Ovdje, u Bosanskoj krajini Hrvati su navikli šutjeti, trpjeti i čekati. Brojčanost vojske u Banjaluci tumači se željom Srba da se Bosna veže za Jugoslaviju i da tako bude prijetnja Hrvatskoj. To se pokazalo točnim i tijekom rata. Hrvatska je trajno napadana iz Banjaluke.

SANJA CORKOVIC - MISSICA S PRVOM I DRUGOM PRATILJOM