Uz ovaj Božić iz tiska je izašao 25. broj našeg godišnjaka, koji je u svojim prvim brojevima započe život kao glasilo «SUZA DOLINSKA», župe Dolina.

Za ovaj osvrt može se činiti banalnom konstatacija da je «SUZA DOLINSKA» još živa, ali to je prevažna činjenica s obzirom na uvjete i način rada u kojem ona nastaje. Uredničko vijeće na čelu s Miloradom Oršulićem – Micanom nije se umorilo niti ostalo bez ideja glede uređivanja svakog novog broja «SUZE DOLINSKE» što iziskuje svaku pohvalu, posebno ako se imaju na umu stalne rubrike, koje već godinama izvješćuju o istim događajima a koje uglavnom pišu jedne te iste osobe. Unatoč tome te rubrike nisu postale dosadne i uvijek zrače nekom novom snagom i svježinom.

Župljani župe Dolina su u najvećem broju preselili preko Save. Tako je Sava postala nit osnove preko koje se prepliću niti događanja s njene obje strane. To je vidljivo po sadržajima u tekstovima i u njihovim naslovima. Tako se npr. s jedne strane  opisuju i donose podaci o svetištima u Slavoniji, dok se s druge strane donose tekstovi o zbivanjima vezanim za Banjolučku biskupiju i rodnu župu Dolina. Uz sve to tu su i tekstovi koji se odnose na opći vjernički i kulturni život te nisu isključivo vezani za dolinski kraj. Svi ti tekstovi ukoričeni u jedan broj «SUZE DOLINSKE» doprinose očuvanju uspomena na rodni zavičaj iz kojih se rađa i potreba za konkretnom akcijom, koja dolazi u obliku druženja, proslave Velike Gospe u Dolini, održavanja groblja urednim itd. S druge strane, preko «SUZE DOLINSKE» ljudi se mogu na prikladan način upoznati sa kulturnim i povijesnim vrijednostima kraja u kojeg su doselili, što može biti od pomoću u boljem upoznavanju ambijenta u kojem se živi.

Prerano je donositi sud o ulozi, utjecaju i značenju «SUZE DOLINSKE» kao spomeniku i svjedoku jednog vremena. No, dosadašnje iskustvo pokazuje kako je to koristan i hvalevrijedan pothvat pa ga kao takvog vrijedi i podržavati.

Ono što bi u svakom slučaju dobro došlo za daljnji život «SUZE DOLINSKE» jesu novi suradnici, svježa pera i nove ideje kako bi «SUZA» i u buduće mogla zadržavati svoju svježinu, zanimljivost i mladost duha.

Sve u svemu ovaj značajni, 25. broj «SUZE» je trebalo primijetiti  i ljudima koji se trude oko izlaženja ovog Godišnjaka čestitati, uz želju da «SUZA DOLINSKA» poživi kroz još mnoga izdanja novih brojeva, a njezin sadržaj uvijek bude zanimljiv, kako je do sada i bio.

MARIJA BISTRICA, SVETIŠTE JEDINSTVA VJERE I NARODA

Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

PET GODINA CRKVENOG BARJAKA  ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA 

Župa Dolina kod Bosanske Gradiške, u svojoj povijesti, a osnovana je 1920. godine, imala je dva jednostavnija procesijska barjaka, no barjak s natpisom župe,  nije imala.

Kako se bližio dan dolaska sv. oca  Ivana Pavla II. u Banja Luku, sve više je rasla želja da Župa Dolina ima svoj  barjak, kako bi se vidjelo na  velikom skupu na Petrićevcu  da još netko,  osim župnika  vodi računa o njoj. Na sebe je preuzeo obvezu p. Damir Šokić, kako bi  se nešto po tom pitanju napravilo. Tada je bio u samostanu sv. Dominika u Splitu.

Posredovanjem s. Suzane Muzuković – klarise iz Splita, barjak su  izvezle i skrojile sestre Milosrdnice iz Sinja. Sliku «Marijina Uznesenja», ulje na platnu, koja je našivena na barjak, naslikao je akademski slikar gosp. Ivan Grgat iz Zagreba.

Majka opatica,  sestra Suzana Muzuković (starješica samostana) je rodom iz Starog Petrovog Sela kod Nove Gradiške. U to vrijeme je župnik u toj župi bio vlč. Milivoj Knežević, koji  gaji dobre odnose s tim samostanom.

Barjak je načinjen sredinom lipnja 2003. godine, a na hodočašće u Banja Luku ga je nosio Milorad Oršulić  - Mican s grupom hodočanika iz župe Dolina, 22. lipnja 2003. godine u povodu sudjelovanja na misnom slavlju kojeg je predvodio papa Ivan Pavao II., tijekom kojeg je sluga Božji Ivan Merz proglašen blaženim.

            Crkveni barjak je u Dolini blagoslovio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2003. godine u nazočnosti tadašnjeg upravitelja župe msgr. Kazimira Višaticki i brojnih vjernika.

U znak dubokog poštovanja prema s. Suzani i njenih susestrama,  koje obilježavaju veliki jubilej  700 godina klarisa u Hrvatskoj – u Splitu, mi  im upućujemo iskrene čestitke i donosimo članak o toj obljetnici.

Općinsko poglavarstvo na čelu s načelnikom općine Okučani gosp. Acom Vidakovićem bilo je organizator i domaćin glazbeno-dokumentarne emisije „Razglednice iz Hrvatske“. Emisija u trajanju od pola sata je izravno emitirana iz Okučana 19. kolovoza 2008. godine.

U dijelu emisije, za koji je zadužen bio Milorad Oršulić – Mican, prikazan je „štand“ na kojem su bili izloženi književni uradci okučanskih spisatelja.Na tom štandu  se je lijepo vidjela i knjiga „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“ i dosta brojeva „Suze dolinske“.

Moramo priznati da se u jednoj godini, na dvije državne televizije,baš ne mogu vidjeti tiskovine poput našeg godišnjaka „Suza dolinska“. I to neka  bude „Suzi“ kao poklon za jubilarni 25-ti broj.

Dolinci (p. Damir Šokić i Veronika Oršulić) i s Davorom Meštroviće – Meštrom urednikom emisije „DOBRO JUTRO HRVATSKA“ i  „Razglednice iz Hrvatske“ za Okučane.

Zašto smo mi ljudi u svojoj suštini prokleti i mizerni, a život nam je darovao savršeni Tvorac? Postoji li razlog, osim nekog iskonskog (Adam i Eva), zbog kojega smo uništili svoju savršenost? Zatim, kada su u pitanju i najteži grijesi, je li moguće da i oni budu oprošteni? Ako nam je duša nakon svih bura i oluja ostala čista, može li njena nevinost donijeti izbavljenje? Nismo se rođenjem slobodni i dovršeni pojavili na ovome svijetu. Naša slobodna volja u odnosu na Božju ponudu, određuje nam konačni lik i vječnu sudbinu. Već od rođenja očitujemo vrlo uočljive sklonosti. Očitujemo sličnost nekome od svojih predaka – kako tjelesnu, tako i moralnu. Očitujemo, dakle, naslijeđe blagoslova ili ropstva zlu u kojem su nam preci živjeli; vlast Božjega ili vražjega duha nad sobom.

Opažamo nasljedne bolesti kao posljedice grijeha. Kod pokojeg od nas, opažamo i kreposti svojih svetih predaka. Već kome tko kakvu zaslugu ostavi. Pa i takvi nisu savršeni, jer nose zbroj mana svih koljena prije sebe i u njihovu se ropstvu rađaju. Dugovi predaka vladaju nad nama od malena. Rađamo se u grijehu. (Ps 51,7) Već u sjemenu smo iskvareni, ranjeni i svima nam je potrebno spasenje. U tom otrovu naslijeđa leži naša sklonost na grijeh, naš neposluh Ljubavi; svaka slabost po kojoj se nismo u stanju oprijeti pa se predajemo zlu. Zli duhovi nas, kao svoje stečeno roblje, muče. Koliko god željeli biti čisti, nije nam to moguće. Kao što nam se dnevno prlja bijeli ovratnik, tako se, u duhovnome smetlištu svijeta, i naša duša dnevno prlja. Svaki dan je mnoštvo demona u našoj blizini koji nas iskušavaju i obaraju u svoja zla, nastojeći nam oduzeti vječni život. Nemoguće je čovjeku da sam sebe spasi, kad je već u utrobi majke rob. Zato je bilo potrebno da nas Onaj koji je bez grijeha pomiluje, da nam otplati dugove, poravna krivice što ih sami ni svojom smrću ne možemo poravnati, da raskine okove nasljednoga ropstva, kako bismo, na temelju njegovih zasluga, zadobili Duha Božjega i u Duhu Božju svetost.