Postoje mjesta koja nas, i kad mi njih napustimo, nikad ne napuštaju. Poput biljaka iščupanih iz zemlje mi nosimo sokove koje smo upili iz njenih dubina i oni nas, othranivši nas, jednom zauvijek oblikuju – ta o tlu ovisi što na njemu uspijeva, i kakvo je to, i kakve plodove donosi.
 Poput prvih ljudi, svatko od nas kad tad biva istjeran iz raja svoje nedužnosti zbog svoje stvarne ili nametnute krivice –pa bila ta krivica i u tome što je upravo nema. No, kao što prvi ljudi nikad ne zaboraviše onu prvotnu rajsku radost, tako nitko od nas ne može zaboraviti svoj raj – jer je njegov, i svoju radost – jer ju je imao; poslije svaka druga nosi privid te ishodišne.
 O tome se tu i radi. Ja sam imao svoj raj i iz njega sam protjeran, samo što nikad ne ću shvatiti u čemu je bila moja krivnja i što nisam razumio zašto nitko nije tražio opravdanje dok je na ulaz tog istog raja umjesto anđela s plamenim mačem postavljao nekakve čudne spodobe s vatrenim oružjem, a u njega naseljavao još čudnija bića koja se za sebe usuđuju kazati da su ljudi. Čudni su to ljudi – bez ljudskosti.
 Postoji li istina, onda je u ovoj priči istina to da vrag voli parodiju, a najveća mu je zanimacija izobličavati tuđe rajeve u nastojanju da ih pretvori u pakao. No, jedini problem mu je taj što nam je Bog bio milostiv pa je, stvarajući nas, dao da dio raja nosimo u sebi i da taj dio jedino mi sami možemo iz sebe istjerati, ali nas iz tog djelića ne može nitko.
 Tako sam i ja, protjeran iz raja, zauvijek ostao s komadićem njega u sebi pa kad je najgore i kad me težina progona zaboli krišom svrnem svoj pogled u dubine poznatog mi predjela, u širine gdje još ljubav, radost i mir vladaju, gdje su ljudi dobri ili se barem trude to biti, gdje se djeca znaju igrati mira, a ne rata, tamo gdje trčim livadama djetinjeg zanosa dok mi baka plete i stavlja na glavu vijenac od nikad više viđenog cvijeća nevinosti, gdje s didom tjeram krave na pašu, gdje se u čamcu vozim prostranom ravnicom Save, gdje trčim šorom i vičem znanim i neznanim, u znak pozdrava, ono do neprepoznatljivosti dovedeno, a opet drago i milo – „Falj´n Is´s“. I doista hvaljen, jer mi je dao takav raj i da se u njemu rodim.
 Kad je najteže ponirem u jezgru sebe samog, tamo u ishodište svoga korijenja, u sjemenje koje je, uz sve krasote, sadržavalo i blaženo neznanje kako se Zlo može i u raj uvući...
 Kažu da nas početak života i ono što tad doživimo obilježi za čitav život, a ako vjerujemo da živimo vječno, to znači –  za čitavu vječnost. Meni je drago i zahvalan sam Bogu što mi je dao takav biljeg nositi, jer nije li veličina patnje poslije izgona to veća što je veća ljepota raja iz kojeg smo istjerani? Možda je to cijena doživljene neprocjenjivosti?
 Ja sam imao imao svoju Dolinu –rajsku dolinu i dolinu suza, objedinjene u jedno; sazdan u njoj dok danas ja nju u sjećanjima zidam u sebi; i tko je može u meni porušiti, tko može šta u njoj zapaliti? Tko može ubiti ili u smrt otjerati one koji u Nebeskoj Dolini i u mom srcu i sjećanju žive?
 Vrag i njegove sluge uvijek čine sve da raj pretvore u pakao, no na kraju oni su ti koji ostanu u toj pakotvorenosti, osuđeni da trunu u svojoj ispraznosti i guše se u vlastitoj napuštenosti – i od Boga i od Ljudi – ljudi s velikim slovom.
 Imao sam svoju Dolinu i još uvijek je imam, imao sam svoj raj i još ga uvijek nosim u sebi – dok postojim, do u vječnost. Sve što ja jesam poniklo je iz nje, sve što ću biti u njoj ima svoj korijen, u njoj sam prvi put vidio da i kad kiša pada Sunce može sjati, ona je bila moj prvi smijeh i moj prvi plač i ma koliko bio daleko od nje – Dolina će uvijek biti najbliža mom srcu. Ta, to je moj raj...

DOLINA I DOLINCI SU SE OPROSTILI  OD JOŠ JEDNOGA SVOGA SINA – LUKE TOMIĆ

 Bolna vijest  se je prolomila u ponedjeljak ujutro: Noćas, 8. studenog 2009. godine, u  nedjelju, hladne i kišovite , studene noći, umro je Luka Tomić.  

"Pogledajte ptice nebeske..."   (Mt 6, 26)

Luka Tomić
(1956. – 2009.)

 (Napisati prikaz nečijeg života nije jednostavno, to je nešto najsloženije, naravno, ukoliko ne želimo samo nabrojiti činjenice koje se ističu u nečijem životu i isticanjem kojih mislimo da prikazujemo taj život. No, život naravno jesu s jedne strane te činjenice, ali kao nešto što utječe na život, na ono u čovjeku koji ga živi, te na njegovo ponašanje i postupke. Stoga, u ovom skraćenom životopisu treba to imati na umu ukoliko se želi izbjeći suha faktografija i pokušati doživjeti svijet i život na način onoga koji ga je živio. Naime, u suštini, ma što god nam se u životu događalo, o nama ovisi kako će to na nas utjecati, kako ćemo to prihvatiti, kakvi ćemo ljudi biti…)

OBITELJ TOMIC ZA VRIJEME SRETNIH DANA

 Luka Tomić rođen je u Donjoj Dolini teških poslijeratnih pedesetih, točnije 11. kolovoza 1956. godine od oca Ive i majke Jelene, rođene Ćorković. Dvije godine poslije na svijet mu je došla sestra, ali zbog nesretnih okolnosti, prerano rođena, odmah je umrla, tako da je ostao jedino dijete u obitelji. Negdje u isto doba i sam će se razboljeti od bolesti kostiju, rahitisa. S tako slabim i boležljivim, njegovi roditelji su se mnogo namučili. Majka ga je bezbroj puta na rukama nosila doktoru u Novu Gradišku, pa čak i u Slavonski Brod. Na liječničku prognozu kako će dijete kad poraste biti deformirano i kako bi najbolje bilo kad bi odmah umrlo, njegova majka nije znala što bi, no nenadano, nepredvidivim Božjim putovima, susreće nekog neznanca koji joj, i sam u istom problemu sa svojim djetetom, preporuča nekakav domaći pripravak od bilja, koji ona spravlja i, nakon nekog vremena, dijete ozdravlja i normalno se razvija.
 U osnovnu školu Luka kreće u Donjoj Dolini, gdje završava prvih pet razreda, a ostatak u Slavonskom Mačkovcu, zbog čega je morao živjeti kod svoje tetke, Terezije Skokić, rođ. Tomić, u Slavonskoj Dolini. Potom kreće na automehaničarski zanat u Bosanskoj Gradiški kao dio, možda, prve generacije s kojom je počelo masovnije srednjoškolsko obrazovanje mladeži iz dolinskih sela. Zanat završava 1974.g., a u siječnju 1975.g. odlazi u vojsku, da bi po povratku nekoliko mjeseci radio kod privatnika, a u ožujku 1977.g. zapošljava se u Vodoprivrednom poduzeću "Sava" kao vodoprivredni radnik, zatim kao pomoćnik i strojar na crpnim stanicama, pa kao mehaničar na održavanju strojeva za košenje nasipa i povremeno na remontu crpnih stanica. Na tim će poslovima ostati do svibnja 1992.g.

U nama je vječno traganje za Beskraje,
za nečim  što će nas sasvim ispuniti,
i to zauvijek (Bosmans)

SVESRDNI I ZDUŠNI POZIV TEBI I SVIMA TEBIMA

Pjevam sebi i o sebi
pjevam tebi i o tebi:
draga sestri i prijateljice,
i dragi brate i prijatelju!

Ne pretvaraj smrt u smrt!
Ne obzivađaj se u sebe unakaženoga i izbezumljenoga
umjetnim zidom zbog toga i od toga!
Na Uskrs je smrt prestala biti Smrt,
jer je pobjeđena posljednjim i najvećim Isusovim čudom – uskrsnućem!
Sada je smrt Nesmrt!
"Past će sve daske međ četiri crnolakirane daske" (M. Krleža).
Smrt više nije poništenje života,
već preobražaj smrtnika u besmrtnika!
I postala je ključ u vrata
i otvoren prolaz kroz njezin mračni tunel
u sasvim ispunjeni novi živiživcati nadživot
savršene sreće i svjetlosti
kao potpuno ostvarenje Saveza između Boga i čovjeka.
Postala je tajanstveno – samo Bog zna kada, gdje i kako -
susretište i istodobno rastavište
zemlje s nebom
prolaznost s vječnošću
i ovdašnjost s tamošnjošću.
Postala si napokon dugoisčekivani jedva dočekani
moj slavodobitni ulazak, i to zauvijek,
u svijet nesmrtnosti.

Da opet sam samcat, kako si rođen,
kako putuješ, kako i umireš,
i sa svojom, do tad nedokučivom
blaženom vječnošću,
s usklikom:
"Zbogom ti, moja smrtnosti!"
a s božanskom dobrodošlicom (Mt 25,21)
U ime Uskrsloga Krista i vlast6itoga iskustva
s onoga svijeta,
uvjeravam Te sa stopostotnom sigurnošću,
Tebe, stopostotni nespretniče i nesmrtnice,
da si samo to Ti, baš Ti,
i tako još jedan novi Sveti, zasad još tu,
u predživotu, s visokim postotkom svetosti
u zboru SVIH SVETIH!

                                                                          Don Tvrtko Tadić

RASTANAK S MIRKOM KNEŽEVIĆEM IZ CIGLENIKA

 U petak, 6. veljače 2009. godine, u obiteljskoj kući u Cigleniku je umro Mirko Knežević rodom iz Gornje Doline. Pod kraj ratne 12992. godine je istjeran iz rodnog sela a svoje imanje uspio zamjeniti ovim u  Cigleniku – Požeškom.
 Sprovodni obred je vodio kutjevački župnik ispred kapelice u koju je Mirko uložio dosta truda i ljubavi.
 Na zamolbu  obitelji pokojnog Mirka,  u ime svih Dolinaca  i  velikog broja nazočnih,  Milorad Oršulić – Mican se je oprostio od dragog pokojinika slijedećim riječima:

Draga ožalošćena obitelji pokojnog Mirka,
Dragi Dolinci,
Tužni zbore!

Teška, ali časna dužnost mi je pripala da se oprostim od našeg dragog Mirka.

Odakle početi čitati  bogatu i debelu knjigu njegovog života koja je u petak, 6. veljače 2009. godine, rano zatvorena, nakon 76 godina života?

Počela se pisati  8. srpnja 1933. godine u Gornjoj Dolini, selu uz rijeku Savu desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške.

Rođen je od oca Peje i majke Pave. Osim njega roditelji su imali i  kćerku Anku i Mandu koja je dvije godine prije Mirka rođena, dakle 1931. godine. Oženio se Mandom kćerkom Pavla i Kaje Vidić , a Bog ih je obdario s petoro djece: sinovima  Zvonkom i Ilijom,  te kćerkama Boricom , Svjetlanom i Ljubicom.

SAMO MJESEC DANA PRIJE SMRTI MIRKO I MANDA SU PROSLAVILI ZLATNI PIR

Štovanje svetoga Ante oduvijek je bilo rašireno u  dolinskom narodu. To ime sv. Ante gotovo  samozatajno se širilo od usta do usta. Katkada mi  se činilo da je on poput nekog doktora, policajca,  poljoprivrednika, jer sjećam se kad god bi se  nešto dogodilo, izgubilo prva dijagnoza i lijek je bio  «moli se sv. Anti». Sv. Ante je tako posto dijelom  svake obitelji, svakoga čovjeka. Štovao se i u  dolinskoj crkvi.Izložena slika litografija svetoga   Ante s Isusom u rukama. Rat je učinio svoje.  Dolinci su protjerani, otišli, a slika je ostala  zaboravljena i ostavljena. Pravo je čudo što je  uopće ostala u staroj crkvi i to tako da je visila na  zidu.

Župnik iz Bosanske Gradiške i župnik Jozo Jurić prilikom prve svete mise utorkom, u župi Kraljice svete Krunice- Jug, na čast trinaest utoraka sv. Anti uz obnovljenu i izloženu sliku, 2008.g.