Postoje mjesta koja nas, i kad mi njih napustimo, nikad ne napuštaju. Poput biljaka iščupanih iz zemlje mi nosimo sokove koje smo upili iz njenih dubina i oni nas, othranivši nas, jednom zauvijek oblikuju – ta o tlu ovisi što na njemu uspijeva, i kakvo je to, i kakve plodove donosi.
 Poput prvih ljudi, svatko od nas kad tad biva istjeran iz raja svoje nedužnosti zbog svoje stvarne ili nametnute krivice –pa bila ta krivica i u tome što je upravo nema. No, kao što prvi ljudi nikad ne zaboraviše onu prvotnu rajsku radost, tako nitko od nas ne može zaboraviti svoj raj – jer je njegov, i svoju radost – jer ju je imao; poslije svaka druga nosi privid te ishodišne.
 O tome se tu i radi. Ja sam imao svoj raj i iz njega sam protjeran, samo što nikad ne ću shvatiti u čemu je bila moja krivnja i što nisam razumio zašto nitko nije tražio opravdanje dok je na ulaz tog istog raja umjesto anđela s plamenim mačem postavljao nekakve čudne spodobe s vatrenim oružjem, a u njega naseljavao još čudnija bića koja se za sebe usuđuju kazati da su ljudi. Čudni su to ljudi – bez ljudskosti.
 Postoji li istina, onda je u ovoj priči istina to da vrag voli parodiju, a najveća mu je zanimacija izobličavati tuđe rajeve u nastojanju da ih pretvori u pakao. No, jedini problem mu je taj što nam je Bog bio milostiv pa je, stvarajući nas, dao da dio raja nosimo u sebi i da taj dio jedino mi sami možemo iz sebe istjerati, ali nas iz tog djelića ne može nitko.
 Tako sam i ja, protjeran iz raja, zauvijek ostao s komadićem njega u sebi pa kad je najgore i kad me težina progona zaboli krišom svrnem svoj pogled u dubine poznatog mi predjela, u širine gdje još ljubav, radost i mir vladaju, gdje su ljudi dobri ili se barem trude to biti, gdje se djeca znaju igrati mira, a ne rata, tamo gdje trčim livadama djetinjeg zanosa dok mi baka plete i stavlja na glavu vijenac od nikad više viđenog cvijeća nevinosti, gdje s didom tjeram krave na pašu, gdje se u čamcu vozim prostranom ravnicom Save, gdje trčim šorom i vičem znanim i neznanim, u znak pozdrava, ono do neprepoznatljivosti dovedeno, a opet drago i milo – „Falj´n Is´s“. I doista hvaljen, jer mi je dao takav raj i da se u njemu rodim.
 Kad je najteže ponirem u jezgru sebe samog, tamo u ishodište svoga korijenja, u sjemenje koje je, uz sve krasote, sadržavalo i blaženo neznanje kako se Zlo može i u raj uvući...
 Kažu da nas početak života i ono što tad doživimo obilježi za čitav život, a ako vjerujemo da živimo vječno, to znači –  za čitavu vječnost. Meni je drago i zahvalan sam Bogu što mi je dao takav biljeg nositi, jer nije li veličina patnje poslije izgona to veća što je veća ljepota raja iz kojeg smo istjerani? Možda je to cijena doživljene neprocjenjivosti?
 Ja sam imao imao svoju Dolinu –rajsku dolinu i dolinu suza, objedinjene u jedno; sazdan u njoj dok danas ja nju u sjećanjima zidam u sebi; i tko je može u meni porušiti, tko može šta u njoj zapaliti? Tko može ubiti ili u smrt otjerati one koji u Nebeskoj Dolini i u mom srcu i sjećanju žive?
 Vrag i njegove sluge uvijek čine sve da raj pretvore u pakao, no na kraju oni su ti koji ostanu u toj pakotvorenosti, osuđeni da trunu u svojoj ispraznosti i guše se u vlastitoj napuštenosti – i od Boga i od Ljudi – ljudi s velikim slovom.
 Imao sam svoju Dolinu i još uvijek je imam, imao sam svoj raj i još ga uvijek nosim u sebi – dok postojim, do u vječnost. Sve što ja jesam poniklo je iz nje, sve što ću biti u njoj ima svoj korijen, u njoj sam prvi put vidio da i kad kiša pada Sunce može sjati, ona je bila moj prvi smijeh i moj prvi plač i ma koliko bio daleko od nje – Dolina će uvijek biti najbliža mom srcu. Ta, to je moj raj...