Zašto smo mi ljudi u svojoj suštini prokleti i mizerni, a život nam je darovao savršeni Tvorac? Postoji li razlog, osim nekog iskonskog (Adam i Eva), zbog kojega smo uništili svoju savršenost? Zatim, kada su u pitanju i najteži grijesi, je li moguće da i oni budu oprošteni? Ako nam je duša nakon svih bura i oluja ostala čista, može li njena nevinost donijeti izbavljenje? Nismo se rođenjem slobodni i dovršeni pojavili na ovome svijetu. Naša slobodna volja u odnosu na Božju ponudu, određuje nam konačni lik i vječnu sudbinu. Već od rođenja očitujemo vrlo uočljive sklonosti. Očitujemo sličnost nekome od svojih predaka – kako tjelesnu, tako i moralnu. Očitujemo, dakle, naslijeđe blagoslova ili ropstva zlu u kojem su nam preci živjeli; vlast Božjega ili vražjega duha nad sobom.

Opažamo nasljedne bolesti kao posljedice grijeha. Kod pokojeg od nas, opažamo i kreposti svojih svetih predaka. Već kome tko kakvu zaslugu ostavi. Pa i takvi nisu savršeni, jer nose zbroj mana svih koljena prije sebe i u njihovu se ropstvu rađaju. Dugovi predaka vladaju nad nama od malena. Rađamo se u grijehu. (Ps 51,7) Već u sjemenu smo iskvareni, ranjeni i svima nam je potrebno spasenje. U tom otrovu naslijeđa leži naša sklonost na grijeh, naš neposluh Ljubavi; svaka slabost po kojoj se nismo u stanju oprijeti pa se predajemo zlu. Zli duhovi nas, kao svoje stečeno roblje, muče. Koliko god željeli biti čisti, nije nam to moguće. Kao što nam se dnevno prlja bijeli ovratnik, tako se, u duhovnome smetlištu svijeta, i naša duša dnevno prlja. Svaki dan je mnoštvo demona u našoj blizini koji nas iskušavaju i obaraju u svoja zla, nastojeći nam oduzeti vječni život. Nemoguće je čovjeku da sam sebe spasi, kad je već u utrobi majke rob. Zato je bilo potrebno da nas Onaj koji je bez grijeha pomiluje, da nam otplati dugove, poravna krivice što ih sami ni svojom smrću ne možemo poravnati, da raskine okove nasljednoga ropstva, kako bismo, na temelju njegovih zasluga, zadobili Duha Božjega i u Duhu Božju svetost.

Probudio sam se kada je starija sestra već nešto pospremala u sobi; mama je u špajzu prebirala po loncima, pomislio sam da je cijedila mlijeko, jer je njegov svježi miris dopirao do mene u krevetu, a tatin glas se čuo sa dvorišta dok je pozivao svog ljubimca psa Murgu.

Prije nego što sam ustao, primijetio sam da kiša više ne pada i kao da će se sunce ukazati. Sestra se i dalje vrti oko niskog ormara, otvara ladice u kojima je složena svečana odjeća i nešto prebire. Ubrzo sam, na moj radoznali upit, dobio odgovor da planira ići na sv. misu; nedjelja je danas, i to peta korizmena.

Izvukao sam se iz toplog kreveta i prešao u malu sobu koja služi kao kuhinja, a po potrebi, naročito zimi, u njoj se postavi i jedan krevet. Prije nego što sam se umio, požurio sam prozoru koji gleda prema istoku, odakle se, kroz oblačne prošarice, sunčeva svjetlost sve bolje najavljivala.

U međi između naše i njive čiče Marka vrapci su još uvijek dosta grupisano prolijetali, kao da smo u kasnim jesenjim danima, a ne ranim proljetnim. Po čičku razigrano skakuću češljugari i kljucaju preostale sjemenke. Iznenada je, tik ispred prozora, proletjela jedna, pa zatim druga sjenica i zalepršale su negdje pod strehom blizu prozora, istovremeno oglašavajući se umilnim pjevom. Nosić sam čvrsto priljubio uz prozorsko staklo u želji da vidim sjenice, ali je bilo bezuspješno nastojanje. U takvom, možda neznatno opuštenijem položaju sam ostao i dalje, jer sam ugledao stričevića Frolu (Florijana) kako u rukama drži rekvizite za igru «piriza i pale» i nešto smišlja.

Ovo je prvo jutro, nakon pet do šest dana, da nije sasvim tmurno i, uz to, da kiša uopće ne pada. Igra «piriza i pale» je bila vrlo popularna, te su djeca jedva čekala lijepe proljetne dane. Međutim, zbog ustrajnih kiša i vode na sve strane, nema se prilike tražiti                

odgovarajući teren i društvo za igru. Frolo je odlučio da se sam igra ovdje u šljiviku, uz kuću. Bit će to, očito, samo «pirizanje» radi uvježbavanja dobrog pogađanja «piriza» (komad čvrstog i oblog drveta, dužine oko pet do sedam centimetara i približno upola manjeg promjera), jer su za igru «piriza i pale» potrebna najmanje dvojica igrača i odgovarajući teren, na primjer neki širi pašnjak; u Novom Selu je za ovu igru najbolje odgovarala greda Utvaja.

Sjećanja iz Doline 

Najveseliji trenutak je bio kad bi mama Mira Stipančević (r.Knežević) i tata Zlatko Stipančević rekli:» Djeco idemo u Bosnu!». Nastalo bi opće veselje, i za tili čas bili bi spremni za put. Kad bi došli do česme u  Donjoj Dolini koja vodi prema Kneževićima, tata bi zastao autom a sestra Olivera, brat Zlatan i ja prvo bi se prekrstili kod križa nasuprot česme, pa pješke i trkom do bakine kuće, a tata bi polako vozio iza nas. Sjećam se rupa na putu, a kad bi i nekog sreli, rekli bi u jedan glas: «Hvaljen Isus i Marija!» U mom rodnom Osijeku nije se tako pozdravljalo, bilo je vrijeme komunizma.

I danas nakon toliko godina srce mi zaigra kad se sjetim svojeg djetinjstva. Čega se sjećam? Sva radost jednog bezbrižnog djetinjstva može se nazvati Donja dolina, Gornja  dolina, Novo  selo. Što su nama bile dječje igre? Ako je bila zima, onda bi zdenac ispred bakine kuće postao  omiljeno sklizalište i mjesto gdje se igrao hokej na ledu sa drvenim iskrivljenim štapovima. Saonice su bile jutene vreće napunjene slamom i svezane pri vrhu, snješko bijelić je morao imati stari točkasti plavo bijeli lonac s rupom na glavi i mrkvu izvađenu iz trapa za nos, a oči napravljene od zrna kave. Kada bi došlo proljeće, čizme gumene na noge i do Poloja gacati po vodi. Obavezno u šumu tražiti ljubičice i drijenak i mahovinu. Kad dođe ljeto kupanje na Maturi, pješačenje do Bardače poprečnim putem kroz ribnjak, pecanje s drvenim štapovima, špagom i jednom malom udicom. Skupi nas se i do dvadeset pa u društvu i noge ne bole. A tek sveta misa, svake nedjelje pješke iz Doline doline u Gornju dolinu, poput malog hodočašća. Smijeh, priče, molitva… Ništa nam  nije bilo teško, sve nas je veselilo od blagdana do lošeg vremena. Za nas nije postojala televizija, igrice, DVD, samo naša dječja mašta i svijet prepun ljubavi, mira i sigurnosti. Svega se mogu sjetiti,  pa čak i mirisa. Dolina je mjesto gdje čovjek i dobije i stekne i oblikuje svoju dušu. Dolina je mjesto koje je jednom upoznato zauvijek nezaboravljeno.

ŽIVOT

Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, svladaj je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život  je tragedija, suprotstavi joj se.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.  

Majka Tereza

Dana 9.kolovoza 2008 održano je tradicionalno druženje Dolinaca u Okučanima. Oko 150 Dolinaca bivših mještana Novog Sela, Gornje i Donje Doline u bosanskogradiškoj posavini, raseljenih i izbjeglih okupilo se u Okučanima na tradicionalnom nogometnom turniru, Sv.Misi i na kraju druženju uz večeru u Domu Kulture. Na turniru se okopilo 5 malonogometnih ekipa, a sistem igre je bio "svatko protiv svih". Prva 3 mjesta su osvojila pehare, a nagrede su dobili i najbolji nogometas, strijelac i golman turnira.

Slike se nalaze na Galerija Slika