U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠNJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija – Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.

            Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju – u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom – Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta – «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  - na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

(Članak o obilježavanju 10. godišnjice progona Hrvata iz BiH ustupila nam je  autorica, gđa. Višnja Mikić, a objavljen je u “Glasu koncila” br. 37 od 11. rujna 2005.g.).

Blagdan sv. Roka, patrona župe Bosanska Gradiška, ove godine je obilježen na sasvim drugačiji način i drugačije od onih prijeratnih ratnih ali i poslijeratnih.

Ta različitost nije bila samo u tome što su danas crkvu i župni dvor “blokirali brojni policajci”, što je sv. misi nazočio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine gosp. Ivo Miro Jović, ni zbog toga što je uz brojne svećenike sv. misu služio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, nego u tome što je ova svetkovina protekla u znaku otkrivanja spomen ploče bosanskogradiškom župniku msgr. Kazimiru Višaticki koji je mučki umoren u rodnom gradu prošle godine.

Uz biskupa Franju i sadašnjeg bosanskogradiškog župnika vlč. Josipa Jerkovića, oko oltara su se okupili dvojica braće pok. Kazimira, također svećenika, vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo Višaticki, te msgr. dr. Anto Orlovac – vikar banjalučke biskupije.

U prepunoj crkvi, na početku misnog slavlja biskup dr. Franjo Komarica je između ostalog kazao:

Za nesrbe u Bosanskoj Gradiški  i njenoj okolici, naročito 1992. godina će ostati po zlu upamćena.. Obilježena je brojnim ubojstvima i prognanstvima.

Cijela  Bosna i Hercegovina je zahvaćena ratnim vihorom.

Da li je međunarodna zajednica prepoznala agresora? Zaprijetila je da će NATO bombardirati srpske položaje ako ne prestanu s napadima, ali 1. srpnja te 1992. godine francuski predsjednik Francoise  Mitterand je iznenada sletio u sarajevsku zračnu luku i time spriječio akciju NATO-a.

Početkom srpnja (šestog), Fikret Abdić u Zapadnoj Bosni proglašava autonomiju, a 10. kolovoza u svijet su doprle stravične slike iz srpskih logora kao i one o masakru s tržnice Markale u Sarajevu. I to je međunarodna zajednica osudila ali je na tome sve i ostalo.

S druge strane, od 7. do 31. srpnja Hrvatska je u znaku predizbornih skupova, a 2. kolovoza HDZ i dr. Franjo Tuđman pobjeđuju na izborima.

Prije toga je Hrvatska vojska i redarstvenici  iz sastava Ministarstva unutarnjih poslova oslobodili Miljevački plato (21. lipnja) a 6. srpnja je deblokiran Dubrovnik.

Tih dana se u Hrvatskoj bilježi brojka od 700.000 prognanika i izbjeglica, a njima će se pridružiti  u noći između 2. i 3. rujna još jedan – Luka Ćorković, koji će kao i mnogi prije, a i poslije njega  preplivati Savu.